Godišnji na planini i moru (22 – 28.8.2020.)

Cesta nije tako loša te se odlučujemo odvesti sve do table za uspon na vrh u trajanju od 2h. Za one koji žele hodati više auto se može parkirati i niže (sve je dobro označeno putokazima uz cestu), te tada uspon traje cca 4h. Kraj puta već je parkirano nekoliko automobila riječkih reg. oznaka te se veselimo što na stazi nećemo biti sami.

Naravno, kad se dovezete tako blizu vrhu ne možete očekivati lagani uspon. Staza je otpočetka “u brdu“, dobro je utabana, markirana i vodi kroz lijepu, svijetlu šumu (uglavnom bukve). Na jednom mjestu presijeca cestu te kratko vodi po njoj da bi se nakon nekoliko stotina metara vratila ponovno u šumu. Neposredno prije izlaska na čistinu nalazi se lijepo uređena pl. kuća “Visočica“, na 1415 m koja je sagrađena kraj temelja u Domovinskom ratu spaljenog Gojtanova doma. Uz stazu se nalaze i info pultovi koji govore da su se na tom potezu provodile ratne operacije Poskok 1 i Poskok 2 u kojima je bilo stradalih hrv. vojnika. Gledamo njihove slike s tugom i zahvalnošću jer znamo da bez njihove žrtve danas ne bi bili ovdje. Nakon kraćeg odmora kod pl. kuće put nas vodi iz šume na livadu i dalje hrptom planine do samog vrha na kojem stoji stup s upisanom visinom 1619 m.

Visočica se smatra najljepšim vidikovcem Like u što se i sami imamo prilike uvjeriti. Vedro je, sunčano i tiho te nam pogledi sežu daleko: od Paškog mosta na morskoj strani i okolnih otoka , vrhova sj. i sr. Velebita koje s lakoćom prepoznajemo (Budakovo brdo, Sadikovac, Šatorina) do planina južnog Velebita (Malovan, Panos…), pitomog Ličkog polja i usamljenog „malog“ Zira uz autoput.

Siniša ima i dalekozor te njime razgledavamo okolne vrhove, moguće nove pl. trase (možda prema Vaganskom vrhu, ali o tome ćemo s Vesna & Vesna ekspertnim timom). Uživamo i u elegantnom letu nekoliko orlića koji uporno bježe Slavenovom objektivu.

Stižu i drugi planinari, prilično je „prometna“ ova Visočica, ali svi su podjednako oduševljeni! Ako je korona nešto dobro donijela “onda je to da sam sada više na hrv. planinama te da su one apsolutno prekrasne“ kaže jedan iskusni planinar iz Rijeke.

Brzo se spuštamo prema autu te prolazimo makadamom bez problema. Prije odlaska u Baške Oštarije vraćamo se nekoliko km prema Gospiću i penjemo na „mali kamenčić“ Oštra, lokalni vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na pitoreskna mjesta Ličkog polja, rijeku Liku te impresivne vrhove lijepe nam Visočice.

Slijedi prefino grašak varivo s noklicama i pivo u lokalu preko ceste i odlazak u hostel u Baškim Oštarijama.

Plan za taj dan u potpunosti realiziran.

4 PLANINARA U 2 AUTA: SLAVEN B., LIDIJA B., ANDRIJA Ž., SINIŠA J.

23.8.2020. NEDJELJA

CILJ: VISIBABA, BAČIĆ KUK I BUDAKOVO BRDO

Šuškanje vrećicama i prevrtanje u krevetima počinje već prije 5h. Ne možemo više spavati i nakon jutarnje kave i doručka jurimo autom prema Dabar kosi. Mislili smo da ćemo na „položaju“ biti prvi, ali pretekla nas je ekipa iz Rijeke koja je već krenula prema Dabarskim kukovima.

Mi krećemo u suprotnom smjeru, Premužićevom stazom do Visibabe (1160 m). U zadnjih nekoliko mjeseci već sam nekoliko puta bila na tom vrhu pa opušteno koračam kamenim plohama prema njemu. Postavljam svoj novi rekord staze, 15 min. I dok se tako zabavljam svojim mislima, na vrh Visibabe sjurio se oblak tako gust da ne vidim prst pred nosom. Puše i vjetar (ja to zovem toplom burom) pa se odlučim zavaliti u mekanu travu čekajući ostatak ekipe. I oni stižu relativno brzo, a za njima i cijeli autobus planinara iz Čakovca i Varaždina.

Svi komentiramo čudljivost vremena, a krenula je i polemika puše li jugo ili bura!? Sva sreća, u to se ukazalo malo plavog neba pa tu zanimljivu diskusiju napuštamo i krećemo prema Bačić kuku (inače moje djevojačko prezime i naravno tema za zafrkanciju). Sam kuk je najviši (1317 m) i najsjeverniji vrh Dabarskih kukova koji se od njega pružaju JI prema Baškim Oštarijama. Nešto je teže pristupačan i želja nam je popeti se što više, a ako bude moguće i na njega. Rečeno – učinjeno! Vjetar je raspuhao oblake, a i sam se malo stišao tako da smo se bez problema uspentrali na Bačić kuk. Slaven je čak hrabro i prošetao njegovim izduženim grebenom usprkos vjetru (skidam kapu!), dok smo se ja i Andrija čvrsto držali stijene (ipak me još malo muči moj strah od visina).

Opijeni ljepotom vidika (Bačić i Došen duliba, Ravni i Crni dabar…) pod navalom adrenalina, za čas smo se spustili i lakim korakom krenuli prema Budakovom brdu, slikovitom gorskom hrbatu koji je potpuno travnat i po tome izdaleka prepoznatljv. Zanimljivo je da se u njegovoj okolini nalazi jedno od 4 poznata staništa velebitske degenije. Bilo je lijepo gledati kako moji prijatelji uživaju prekrasnom usponu, vidicima, pa čak i cvijeću. Ručak na vrhu, zavaljeni na tepihu od trave i povratak premužičkom do auta. U trenu već jurimo do hostela, uzimamo kupaće i spuštamo se do Cesarice na kupanje. Hladna voda liječi sve rane i odnosi umor iz naših mišića.

Osvježeni „dižemo“ se do Oštarija i dalje prema Gospiću gdje se u Prašini obilato častimo lokalnim mesnim delicijama i „napitcima“ (čitaj Velebitsko pivo). Hvala Andrija!!!!

Ne moram kazati da smo te noći svi izvrsno spavali. I za ovaj dan plan je u potpunosti realiziran.

24.8.2020. PONEDJELJAK

CILJ:VELIKI SADIKOVAC (1286 m)

Treći je dan našeg planinarenja. Prognoza nagovještava moguću kišu i vjetar te početni plan da krenemo od Kubusa mijenjamo. Odlučili smo se za varijantu koja će nas više štititi od vjetra. Zato krećemo od hostela i (nekad) skijališta, preko grebena Sladovačkog brda (1241m), spuštamo se na cestu odakle počinje uspon na sam Sadikovac, istaknuto brdo JI od Oštarija s 2 vrha, Velikim i Malim Sadikovcem, te prostranom livadom između njih.

Neposredno prije vrha nalazi se velika krška jama uz koju je bilo puno isprevrtanog kamenja i svježe izrovane zemlje što nas je upučivalo na mogući bliski kontakt s nekom divljom životinjom. Pogled sa Sadikovca je prelijep! S opetovanim samodivljenjem ponovno smo konstatirali gdje smo sve do sada bili (od Budakovog brda, Dabarskih kukova do Šatorine u daljini).

Spustiti smo se odlučili preko Sladovačke livade koja je, iako je kraj ljeta, zelena i bogata različitim cvijećem i plodovima.

Za Andriju i Sinišu ovo je zadnji dan zajedničkog planinarenja. Vraćaju se u Sisak, a moja malenkost i Slaven nastavljaju svoju ljetnu avanturu…

25.8.2020. UTORAK

Dan provodimo u Tribunju, ljetnoj bazi Vesne P. nove planinarke u ekipi. Odmaramo se i dogovaramo oko planiranog uspona na Kamešnicu, planinu na granici s BiH ,između Sinja i Livna, koja je po visini među najvišima u BiH.

Poznata je po svojim vrtačama, dolcima, spiljama i zaravnima, ali i brzim promjenama vremena. To posebno muči Vesnu jer posljednji put kad je tamo bila prije nekoliko godina „ nije se vidio ni prst pred nosom„ prisjeća se ona. Stoga je ovaj put odlučila do u detalja pratiti ne vremensku prognozu već sinoptičku situaciju po kojoj je ispalo da je idealan dan za uspon srijeda.

26.8. SRIJEDA

CILJ : KAMEŠNICA S VRHOVIMA KAMEŠNICA (KURLJAJ, 1809 m) i KONJ (1856 m)

PLANINARI : SLAVEN I LIDIJA B., VESNA P.

Točno u 4.30 h krenuli smo iz Tribunja prema Sinju tj. Trilju i Otoku do Donjih Korita, zaseoku podno Kamešnice. Do tuda cesta je OK. Ovdje se auto može ostaviti međutim mi smo se odlučili odvesti do Gornjih Korita, 10 tak km više i tako si skratiti put u oba smjera za cca 2 h. Cesta je makadamska, a djelomično i betonirana i upravo su ti prijelazi najopasniji, stoga ovu varijantu ne bi preporučila izuzev ako imate „ visok „ auto, a ujedno ste i vješti vozač (bravo za Slavena).

Planinarska staza za vrh dobro je označena, a ima i zimske markacije. Vodi uzbrdo kroz nisku makiju, livadu i bukovu šumu, kada se dolazi do pl. skloništa Milčić Bunarić.

Od tamo uspon je oštriji, uzbrdo, te se izlazi na grebensku stazu kojom kroz nepregledne livade i krš u vremenu (cca 3 h) stižemo na drugi po visini vrh Kamešnicu (Kurljaj).

Slijedeća 2 h prolazimo spomenutim travnatim vršnim grebenom, prema Konju, uživajući u prekrasnim vidicima na Livanjsko polje, Buško blato, Sinjsku krajinu te okolne vrhove (Biokovo, Kozjak, Mosor, Svilaja, Čvrsnica…).

Od Konja (koji pripada BiH, na što nas upozoravaju teleoperateri) vraćamo se jednim dijelom stjenovitim grebenom, a zatim počinje dosta dugačak i zamoran spust JZ travnatom padinom do ceste za G. Korita (cca 3 h). Neposredno prije no što smo stigli do auta nailazimo na predivan izvor s lijepo uređenom česmom gdje smo se pošteno osvježili hladnom kamešničkom vodom. Voda nije prijala samo nama već i rojevima pčela s obližnjeg pčelinjaka (oh , kakav to mora biti med !).

Umorni ali i sretni zbog dojma kojeg je planina ostavila na nas, odrađujemo završni dio: stresno spuštanje autom do Otoka, nakon čega mirno nastavljamo prema Tribunju. Uz put nas je još dugo pratila velika i dojmljiva planina Kamešnica, presijavajući se na zrakama zalazećeg sunca, kao da nas mami da joj se opet vratimo… I hoćemo, sigurna sam!

Prijeđenih 24.8 km u 9h hoda, plan realiziran do kraja. Vesna je zadovoljna!

27.8.2020. ČETVRTAK

CILJ : ODMOR I KUPANJE

28.8.2020. PETAK

CILJ : VAGANSKI VRH (1757 M, NAJVIŠI VRH VELEBITA)

PLANINARI : PRETHODNA TROJKA POJAČANA DUNJOM B.

Po mraku krećemo iz Tribunja prema Starigradu, a odatle prema Velikom Rujnu. Tamo parkiramo u okruženju krava i konja s okolnih farmi. Ogromni kangali („omiljeni„ psi našeg Siniše) i belgijski ovčari daju nam dopuštenje za izlazak iz auta. Malo smo nesigurni… možda bi ipak trebali nositi zaštitne sprejeve?

S prvim zrakama sunca krećemo dobro utabanom stazom prema visoravni Buljma diveći se prelijepim vizurama okolnih vrhova, okomitim stijenama Velike Paklenice i Anić kuka. S Buljme nas sa zanimanjem prati obitelj divokoza te se čak na Slavenovo oduševljenje daju fotografirati.

Prelazimo na ličku stranu i slijedimo markacije prema pl. skloništu Struge ,koje djeluje zapušteno još od, kako Vesna objašnjava, najezde stjenica. Lakim korakom idemo dalje do izvora Marasovac pa po južnoj padini Babina vrha (1650 m) odakle se po prvi puta otvara pogled na Vaganski vrh. Na njega stižemo nešto oštrijim usponom kroz klekovinu i naravno uživamo u vidicima, posebno na ličku stranu gdje dominiraju s jedne strane Visočica, a s druge Sveto brdo.

Dan završavamo u Starigradu na pivi i osvježavajućem kupanju.

Naša Dunja je zadovoljna, prvi puta na Velebitu i odmah na njegov najviši vrh. Svaka čast!

P.S. Slijedeća dva dana liječimo rane od hodanja, odmaramo se i kupamo u toplom moru, guštamo u hladu mirisnih borova. Zadnji dan častimo se finom večerom u jednom tribunjskom restoranu i navijamo na utrci magaraca, ali cijelo vrijeme u glavama kujemo nove planove. Toliko toga je još pred nama!