|
Ako imate pravu ekipu i ako ne ludujete, nego na uspon idete staloženo i prilagođavajući se, isti je via normale smjerom iz Chamonixa dostupan svima koji su spremni nositi se s niskim temperaturama, simpatičnim udarima vjetra, dehidracijom i ostalim zanimljivostima koje ova planina zna pružiti. Olakšavajuća okolnost je raspored domova i skloništa, koji uspon mogu prilagoditi vašim mogućnostima (naravno, ako imate dovoljno vremena i novca). Na ovom smjeru to su dom Tete Rousse (3.167 m), dom Gouter (3.835 m), između ta dva doma je simpatičan kuloar po kojem pada kamenje različitih veličina, a vi ga morate prijeći, ali nemojte da vas to obeshrabri, i zadnji dom je Vallot (4.362 m). Ispod skloništa, na otprilike 4.300 m, nalazi se izraženo sedlo Dome. Dotud sam ja uspio doći. Dalje se nisam usudio jer nisam imao partnera za osiguravanje, a udari vjetra na sedlu su zaista bili simpatični. Sklonište je donedavno bilo u tako jadnom stanju da je služilo samo u slučaju krajnje nužde. No čujem da je od 2005. u njega dosta uloženo, pa opremljenima i iskusnima može poslužiti kao prenoćište i tako priuštiti jutarnji, vršni greben, a to je ono najljepše u Alpama. Svitanje na ledenoj površini, a negdje dolje duboko paučina od oblaka. To su abecednim redom doživjeli: Jagarčec, Drago (HPD Sisak), Jagarčec, Saša (HPD Sisak), Jambrešić, Darko (PD Matica Ljubljana), Mihelčić, Siniša (HPD Sisak), Rudolf, Siniša (HPD PetehovacDelnice, GSS Delnice). Dnevnik puta:
1. dan – U petak, 06. srpnja 2007., u 21:00 iznajmljenim kombijem krećemo pravcem Zagreb-Ljubljana-Milano-Aosta-Chamonix. Nakon cjelonoćne vožnje, u Chamonix dolazimo u subotu, u 06:00. 2. dan– Subota, 07:00, centar Chamonixa. Nakon turističkog razgledavanja, odlučujemo se maknuti iz samog centra i potražiti mjesto za noćenje. Dolazimo do mjestašca St. Gervais, gdje je autokamp i stanica Tramway duMont-Blanc. Cijena noćenja u kampu je prihvatljivih pet eura (uz vlastiti šator). I kad smo već bili spremni za odmor – šok! Od voditelja kampa saznajemo važnu informaciju. Ako se želimo popeti na vrh – a želimo – to će zbog nadolazećeg lošeg vremena biti moguće samo u nedjelju prijepodne, a onda tko zna koliko dana ne. To znači da moramo odmah put planine, do planinarskog doma Refuge du Guter, na 3.817m. Bilo je 10:00. Tramvaj ide u 11:50. Postavlja se pitanje trebamo li onako umorni i pospani odmah krenuti u brda ili nekoliko dana čekati u kampu dok se vrijeme ne popravi. Ostali smo zatečeni. Nakon neprospavane noći i prijeđenih 1000 km u deset sati vožnje, umorni smo. Logika, razum, pravila za uspon i ostalo nam govore da je danas dan za odmor. Obvezno dugo spavanje, a onda sljedeće jutro, prvi vlak i uspon prema domu Gouter. Iako ne baš jednoglasna, pada odluka – odmah idemo na uspon. Brzo se pakiramo i hvatamo vlak u 11:50. U 13:00 smo na zadnjoj stanici tramvaja zvanoj Nid d’Aigle, na 2.372 m. Tu počinje višesatni pješački uspon za taj dan. Hrabro krećemo uzbrdo. Svaki razgovor prestaje, a u glavama vrtimo ispravnost odluke o usponu. Tmurne misli potiče i loša vijest o trojici Poljaka koji su se dva dana prije smrznuli prilikom uspona. U 15:00 uzimamo predah na terasi doma Tette Rousse, na 2.850 m. Uživamo u krasnom, sunčanom i toplom danu. Stvari se polako normaliziraju. Ponovo razgovaramo. Oko 16:00 krećemo prema domu Refuge du Gouter, na 3.817 m. U Domu smo negdje oko 19 sati. Obeshrabruju putom dobivene informacije. U Domu je oko dvjesto ljudi, a predviđen je za osamdeset. Mi naravno, nemamo rezerviran smještaj. Zauzimamo mjesta za spavanje u blagovaonici, na stolu i na podu ispod stola. Pokušavamo zaspati, ali veliki umor, neudobnost tvrdog stola i poda, neispavanost i visina (ah, da, možemo spomenuti da, naravno, usput nismo obavili aklimatizacijski uspon niti popili tablete protiv visinske bolesti) došli su na svoje, tako da od moguća četiri sata spavanja spavamo znatno manje.
3. dan – Nedjelja, 01:00. Počinje komešanje, pale se lampe, počinju pripreme za uspon. U općenastalom metežu trpamo u sebe malo čokolade. Pakiramo ruksake. Oko 02:40 zauzimamo mjesto u koloni lampi i krećemo prema vrhu. U 05:00 dolazimo do skloništa Vallot. Polagano sviće. Dio ekipe uzima predah u skloništu (2), a ostatak kreće na vrh. U 07:20 prvi dio ekipe je na vrhu, a ostatak stiže u 08:00. Na vrhu se razdvajamo. Dogovoreno je da se čekamo u skloništu Valott. Pred sam vrh vrijeme se pogoršava. Oko 09:30 nebo zatvaraju oblaci, počinje ledena kiša, praćena vjetrom i snijegom. Sve je bijelo, a ugaženu stazu prema skloništu zameo je snijeg. Nekako se dovlačimo do skloništa i tamo ostajemo zarobljeni. U skloništu je jako hladno i onako mokri i promrzli razmišljamo što učiniti. Oni koji su je imali sa sobom, uvlače se u vreću za spavanje, dok mi ostali drhtimo od hladnoće. Srećom, u skloništu se našlo i nekoliko profesionalnih vodiča, Francuza (tisuću eura za uspon). Na našu sreću, dobro poznaju teren. Odlično su opremljeni (GPS, motorola, kompas, karta) i u stalnoj vezi sa službom za spašavanje i Gouterom. Nevjerojatno je kako se ljudi raznih nacionalnosti brzo i bez riječi slože kada je nevolja na vidiku. Svi smo kao jedan izišli iz skloništa, navezali se u dvije kolone po tridesetak ljudi, uz stručno vodstvo profesionalaca, Francuza, te mic po mickrenuli prema Gouteru. Vjetar je bio olujne jačine i svako malo nas rušio na pod. Uz sve to snijeg se zabadao u nas poput iglica. Francuzi, na čelu kolone, svako malo zastaju da provjere smjer na GPS-u i kompasu. Stoga se spuštanje beskonačno otegnulo, ali su, svaka im čast, profesionalno odradili posao. Da nije bilo njih, morali bismo iz skloništa zvati službu za spašavanje. Smrzuti, mokri, mrtvi umorni, oko 16 sati smo u Domu. Sretni kao mala djeca, sjedimo za stolom i raspravljamo. U Domu nema gužve, ali nema ni grijanja. Spustili su se samo oni koji su bili u Domu, a nitko drugi nije po takvom nevremenu krenuo prema Domu. U 18 sati već pokušavamo zaspati. Ovaj put u krevetima. Tijekom noći grmljavina trese Dom te pada kiša koja postupno prelazi u snijeg. Stoga nas ujutro, koliko-toliko naspavane i odmorne, dočekuje 50-100 cm friškog snijega u nanosima.
4. dan – Ponedjeljak. Slijedi možda i najopasniji i najteži dio puta. Od Goutera do Tette Rousse su strme i zaleđene stijene, obavijene snijegom. Sajle su zaleđene, a markacija samo mjestimično vidljiva. Krećemo u dva naveza. Vjetar je i dalje jak, vidljivost nikakva te pada gusti snijeg. No ne u pahuljicama, nego kuglicama promjera 3 mm. Sporo, ali sigurno napredujemo i dolazimo do planinarskog doma TetteRousse (Ruska glava), gdje se odvajamo. Jedna ekipa (2) ide dalje prečicom od doma po ledenjaku do tramvaja, vrlo dobrim i vrlo kratkim putom, dok druga ekipa odmara u Domu i stazom dolazi do tramvaja. Do kombija dolazimo oko 17:00 sati. Od sreće se bacamo na klopu i častimo se vinom. Planove proslave pokvarilo nam je ružno vrijeme, pa još malo razgledavamo Chamonix. Oko 21 sat krećemo doma (cjelonoćna vožnja nakon napornog silaska). I da, naravno, jedan član, nećemo ga imenovati, promašuje skretanje za Milano. Nije vidio oznaku Trieste, koja je žuta i veličine kombija, pa smo vidjeli i Torino, a zamalo i noćnu Veneciju. Gospodin je put prema Chamonixu prespavao na zadnjem sjedalu kombija 5. dan – U 06:00 stižemo doma.
Sastavio: Saša Jagarčec |
