Kinabalu, 4095m, Malezija, 2000. godine

bo2

Naša mala ekspedicija (troje sisačkih planinara Mara Balinčić, Vlatka Balinčić i Željko Vasilik, pojačano kolegom Ivom Bilopavlovićem iz Rijeke) krenula je prema Maleziji 16. kolovoza 2000. Glavni cilj bio nam je uspon na planinu Kinabalu, na otoku Borneu.

Nakon 14-satnog leta, stigli smo u Kuala Lumpur, dvomilijunski glavni grad Malezije. Dočekalo nas je sunčano jutro s 32oC i 90% vlage u zraku. »Čak ni uobičajen, snažni, popodnevni pljusak nije nešto što bi posebno impresioniralo posavske žabare. Grad međutim jest impresivan i sljedeća dva dana imali smo prilike vidjeti zaista mnogo toga! Grad (i zemlja) u punom zamahu gradnje i razvoja vrvi životom, mirisima, bojama, fizionomijama… Savršena kulisa za Zvjezdane staze tropskog Dalekog istoka s engleskim pristupom uređenju okoliša. Uostalom, Malezija se od britanske Krune osamostalila ne predavne 1957. godine. U Kuala Lumpuru se nalazi najviša zgrada na svijetu, toranj Petronas (452 m), a ogromna sultanova palača još je jedan spoj britanske i orijentalne arhitekture. Za prirodnjake, tu su specijalizirani parkovi: Park ptica, Park leptira, Vrt orhideja, Vrt hibiskusa (nacionalni cvijet Malezije) s doslovno desecima vrsta.

No naš cilj je ipak legendarni otok Borneo! Kratak let trećeg dana do Kuchinga, glavnog grada pokrajine Sarawak. Riječ Kuching znači mačka i mačke su posvuda: na kipovima, majicama, suvenirima… Većinsko stanovništvo Bornea čine razna plemena Dajaka. Donedavno ljuti ratnici, lovci na ljudske glave, danas – po vlastitoj izjavi našeg vodiča – uglavnom lovci na turistički novac. Dobro, valja nam se paziti! Inače, za cijelog boravka u Maleziji najviše nas je impresionirala ljubaznost domaćih ljudi, ma gdje smo se nalazili.

Konačno stiže vrijeme za pravu prirodu.

Posjećujemo Nacionalni park Bako. Povjesničar umjetnosti, naš vodič Ri, vodi nas do obalne, mangrovske šume. Vrijeme je da dječak- prirodoslovac (koji čuči najmanje u jednom članu naše male skupine) napuni srce i dušu. Obitelj endemskih nosatih majmuna na drveću, skokunice i rakovi zastavičari po blatu (zadivljujuće, blato nas drži i slobodno hodamo po mangrovskoj šumi), leteći gušter u preletu, leteća zmija u lovu na čiope po stijenama, bradata svinja koja mirno pase, biljke mesožderke… I da, pazite da vam na glavu ne padne kokosov orah!

Nakon što smo sljedeći dan posjetili Nacionalni muzej Sarawaka i – da ne bude baš sve idealno – pola dana rješavali zavrzlamu uzrokovanu papirima neriješenim još u zagrebačkoj podružnici organizatora puta, vrijeme je da se krene dalje na istok.

Stižemo u Kota Kinabalu, glavni grad Sabaha, druge malezijske otočne pokrajine.bo3

Ljubazna – i prekrasna – Loysie u uredu MA konačno rješava naše probleme s papirima. Ni pola sata vožnje brodićem, ispred grada nalazi se Nacionalni park Tunku Abdul Rahman, pet malih otoka u plitkom moru. Šumom obrasli otoci s dugim pješčanim plažama, a u moru koralji i bezbrojne šarene ribice. Veliki akvarij na otvorenom no, nažalost, i zagađen uslijed blizine velikog grada.

Sutradan krećemo prema Nacionalnom parku Kinabalu. Planina Kinabalu uzdiže se poput granitne gromade iznad nizinskih šuma. Impresivna slika, stoga nije čudo da ju tamošnji narod Dusun smatra svetom (kažu da ime planine potječe od Aki Nabalu, što znači Sveti dom mrtvih!). Prvobitno je Park osnovan u spomen na marš smrti ratnih zarobljenika, koje je japanska vojska povela od grada Sanadakan na krajnjem istoku otoka. Od oko 24 tisuće Britanaca i Australaca koji su krenuli na put, do Kinabalua su stigla šestorica!

Na ulazu u Park dodjeljuju nam vodiča Justina i vrijeme je za – konačno – malo planinarenja. Uspon na vrh Kinabalua počinje na 1.380 m (koliko je ono visina najviše hrvatske planine?), širokom, utabanom stazom kroz gustu džunglu. Tek ovdje-ondje se otvori vidik na niža brda i daleka mala naselja. Treba savladati šest dužnih kilometara i 1.500 visinskih metara. Ne čini se problem. Usput, Justin nam pokazuje endemsku biljku mesožderku, vrčonošu Nepenthes kinabaluensis i (mali) primjerak najveće poznate mesožderke Nepenthes rajah. U gustišu oko staze možemo vidjeti tek nekoliko manjih ptica i skupinu radoznalih planinskih vjeverica. Kako se penjemo, mijenjaju se vegetacijski pojasevi, a duž puta su postavljene odlične informativne table. Nakon što smo prošli maglenu šumu na oko 3.000 m (tj. kroz oblake) stigli smo do hotela Laban Rata, koji ovdje eufemistički nazivaju odmorištem. Večera, upoznavanje s drugim penjačima i spavanje.

Buđenje u dva iza ponoći. Vrijeme je da se krene na vrh. Izlazimo iznad pojasa vegetacije i stižemo na goli granit. Nekoliko pahulja snijega i zaleđene lokvice na tlu baš i ne daju osjećaj da smo skoro na Ekvatoru. Uspon je ipak lagan i pred zoru stižemo na 4.095 m visok Low’s Peak, najviši vrh jugoistočne Azije. Uspon je namješten tako da se na vrhu dočeka izlazak sunca, spektakularan prizor vrijedan svakog napora. Ako je nebo vedro, preko Tihog oceana može se vidjeti sve do Filipina. U našem slučaju, oblaci su posve sakrili tlo i ocean ispod nas, ali su zato boje i oblici izlaska nešto što se ne može niti opisati niti snimiti.

Povratak traje mnogo dulje nego se čini. Pozdravljamo nove penjače. Godišnje se na Kinabalu popne oko 30 000 planinara, tako da je staza koju koristimo promenada.

Sljedeći dan rezerviran je za usamljeničko promatranje ptica po šumi oko Uprave Parka (što možda i nije baš najpametnije, ali…), posjet vrućim, ljekovitim izvorima Poring i šetnju visećim mostovima kroz krošnje divovskog drveća, na način na koji je mjesno stanovništvo putovalo i rješavalo problem dubokih klanaca, stijenja i ostalih prizemnih neugodnosti. Treba doživjeti divovske vjeverice koje se nimalo ne boje jer ste IZNAD njih. Nažalost malo kasnimo s putom. Da smo došli oko mjesec dana ranije, vidjeli bismo cvatuću rafleziju, najveći cvijet na svijetu.

Posljednju etapu našeg puta čini grad Sandakan (ne, Sandokan nije odavde).

bo1

Prenapučen, moderni, lučki grad bez slika i mirisa drugih mjesta koja smo posjetili. Spalili su ga japanski okupatori u zadnjem ratu, pa je sve izgrađeno iznova. Idemo radije u još malo divljine. Prvo smo posjetili utočište za orangutane Sepilok, gdje tu vrstu pokušavaju spasiti od izumiranja. A onda na Otok kornjača, mali nacionalni park važan za razmnožavanje morskih kornjača, strogih pravila ponašanja. Vrhunac je sezone razmnožavanja. Do noćnog izlaska kornjača na obalu, gosti se uglavnom izležavaju na razglednici pješčanih plaža, pod granama palmi… A može se i obići ne baš velik otok i naći rjeđe stanovnike. Šumarak u sredini i mala, kamenita obala na sjeveru otoka dovoljni su za opažanje dvadesetak ptičjih vrsta, uglavnom nepoznatih u Europi. S dolaskom mraka, svi moraju biti u turističkom centru i čekati. Kornjače osjećaju vibracije tla stoga – hodaju li ljudi po otoku – neće izići. Jaja će izleći u moru, što baš i ne bi pomoglo očuvanju ovih ugroženih stvorenja. Te noći izišlo je ukupno 12 ženki i polegle su 892 jajeta, a izlegle su se 742 kornjačice.

Po povratku u Sandakan proveli smo ostatak dana izležavajući se u hotelskim ležaljkama i glumeći bogate Amere u turizmu iz snova. U ležaljci iza dvometarskog zida s robovskom poslugom, ništa ne vidiš i nikamo ne ideš. Važno je poslati razglednicu zavidnim poznatima…

Uz malo živciranja oko rezervacija avionskih karata i nakon dosadnog leta, dočekuje nas kišan, hladni Zagreb. Da smo znali da će početak školske godine biti odgođen za idući tjedan, mogli smo vidjeti još neka vrijedna mjesta, poput divljine rijeke Kinabatangan, gdje se još viđaju divlji slonovi i (skoro izumrli) nosorozi, ili pećine Gomatong, gdje gnijezde čiopice (gnijezda u tradicionalnoj kineskoj kuhinji stoje 500 $ po kilogramu) i obitava dva milijuna slijepih miševa.

Zaključak: smisli kako doći opet!

Sastavio: Željko Vasilik

Facebook
Twitter
WhatsApp
LinkedIn
Email