HPD Sisak

Na Hrastovici

162046671 10157645243191106 2114444004901855781 o

Dvaput u životu doživjela sam akutni napadaj psovanja. Onako, kao da mi je zloduh zaposjeo um i tijelo. Iz nekog kutka svijesti nemoćno sam svjedočila kako mi iz usta izljeću psovke za koje bih se mogla zakleti da prethodno nisam niti znala da postoje.

Prvi put, još nisam niti krenula u školu. Ljetovali smo s još jednom obitelji. Jednog jutra ušla sam u auto tog stričeka pre rano, dok se još okretao na parkiralištu. Moji su stajali vani i čekali da se okrene prije no što uđu. Dok smo bili sami u autu nonšalantno mi je dobacio, "mačko, sad ćemo mi njima pobjeći!" Prijetnju sam shvatila ozbiljno. Kad se životinje nađu u opasnosti, one sikću, krešte, reže. Ispostavilo se da klinke s kikicama psuju! Otvorila sam usta, a iz njih su izvirale psovke na kojima bi mi pozavidio svaki kočijaš. Moji roditelji u nevjerici su promatrali kako njihovom prijatelju spominjem obitelj do desetog koljena. Nije me smirilo niti njihovo uvjeravanje da se striček samo šalio da će pobjeći sa mnom. Pokušavali su me natjerati da mu se ispričam, no nisu mi znali objasniti zašto. Ta otvoreno je rekao da će me oteti!

Drugi put, bilo je na Hrastovici. Jednog lipanjskog jutra s prijateljima sam se s vrha spuštala preko "Vodovoda". Početak ljeta te je godine bio prilično kišovit, pa sam ostala zatečena količinom blata na inače predivnoj stazi. Par dana ranije kupila sam nove Alpinine niske gojzerice, pa sam oprezno obilazila nepregledna polja živog blata. Već skoro na samom kraju staze, ugazila sam u kaljužu do preko gležnja. Kad sam osjetila da mi se nova gojzerica puni muljavom tekućinom, uslijedio je taj drugi napadaj psovanja. Ovaj put, na opće veselje i zabavu mojih prijatelja! "Edita", govorili su mi kroz suze od smijeha, "nismo znali da imaš Tourettov sindrom!" Konačno sam i ja prasnula u smijeh, ne mareći više za drugu, još uvijek suhu i čistu gojzericu. Uskoro su bile izjednačene. Dok sam ih doma satima bezuspješno pokušavala vratiti u prvobitno stanje, zaključila sam da se na Hrastovicu ne isplati ići. Čišćenje obuće u konačnici trajalo je dulje od samog planinarenja.

Idućih mjeseci zanemarila sam Hrastovičku goru. Dala sam veći značaj nekim drugim, "ozbiljnijim" planinama. Ipak, promatrajući svakodnevno kako u suton sunce nestaje za njenim hrptom, željela sam biti tamo gore. Željela sam tamo gore, na toj blatnjavoj gori uloviti pogled na sunce koje nestaje s druge strane horizonta, nad banijskim zaseocima. Hrastovička gora ime je dobila po selu Hrastovici u njenom podnožju, no moram napomenuti da među nama domaćim planinarima "ići na Hrastovicu" na znači ići u selo Hrastovicu, več na goru iznad nje. Najviši vrh Hrastovičke gore je Cepeliš visok svega 415 m. Do vrha se obalom Petrinjčice može doći iz Petrinje, a iz sela Cepeliša skroz do vrha vodi i makadamski put. No najljepše planinarske staze kreću iz sela Hrastovice. Ovo područje na južnim obroncima gore prepuno je izvora pitke vode, koja se još u doba Rimskog carstva akveduktom dopremala do Siska, odnosno antičke Siscije. Na širem području oko sela mnogo je ostataka gradnje rimskom opekom, jer je osim vodovoda tuda prolazila i rimska cesta.

U srednjem vijeku rimskom opekom djelomično je izgrađena i crkva Sv. Duha, kao i hrastovičke zidine. Prvo u rukama knezova Babonića, a kasnije zagrebačkih biskupa, Hrastovica je u srednjem vijeku bila važno mjesto. Sastojala se od Gornje i Donje utvrde, utvrđenog naselja i franjevačkog samostana van zidina. U stogodišnjem ratu s Turcima odigrala je značajnu ulogu, no 1584. godine kad je bilo očito da neće moći odoljeti prodoru Turaka, ondašnje stanovništvo namjerno je porušilo utvrdu prije nego ju je napustilo. Kuće stanovnika bile su drvene, što je donedavno bio način narodnog graditeljstva ovog kraja. Prema popisu poreza iz 1546., u Hrastovici je tada bila 51 kuća. Mještani su utvrdu napunili drvenom građom od kuća koje su napustili i sve su zapalili. Visoka temperatura razorila je kamene zidove utvrde. Turci su je potom na kratko vrijeme osvojili, ali od ruševina nisu imali koristi, pa je ubrzo bila oslobođena. No nakon toga, strateški se više nikad nije oporavila. Zamijenila ju je današnja Petrinja.

Dolaskom zime, visoki snijeg i debeli minusi eliminirali su problem blatnjavih gojzerica. Uskoro je zaživjela ideja da svakog četvrtka poslijepodne sisački i petrinjski planinari zajedno penju na Hrastovicu. Gora čiju konturu sam svakodnevno motrila iz udobnosti svog toplog doma, preobrazila se u mističnu snježnu planinu. Vikendima sam i dalje obilazila udaljenije vrhove, a četvrtci su bili posvećeni Hrastovici. Taj sjeverozapadni izdanak Zrinske gore, svega nekoliko kilometara udaljen od civilizacije, polako se pretvarao u našu oazu divljine. U samom središtu sela, na malom trgu ispod crkve nalazi se izvor Bartolovac. Odatle kreću četiri staze do vrha Hrastovičke gore. Markacije za najdužu rutu, onu preko Paljevina, počinju s lijeve strane, od smjera crkve. Staza kroz šumu vodi strminom do izlaska na hrbat gore, pa duž hrpta do križanja gdje se može skrenuti lijevo do proplanka s drvenim vidikovcem, ili nastaviti kolnim putem prema vrhu Cepeliš i domu. Ravno vodi markacija do staze preko Vodovoda, nazvane tako po građevini preko koje se naselje opskrbljuje vodom. Ova staza je najkraća i vodi šumom u serpentinama koje otvaraju pogled na predivne okolne grebene i klance. Lijevo počinju markacije za stazu preko Svetog Duha, i nešto strmiju i kraću varijantu preko Kule. Na skretanju za stazu preko Kule, na početnoj strmini nalazi se sajla. Ova staza zapravo vodi grebenom na kome se nekad nalazio zid srednjevjekovne utvrde, koji je spajao Donju i Gornju utvrdu. Danas su od svega vidljivi samo ostaci gornje Kule, zidane rimskom opekom u stilu "riblje kosti". Ako se umjesto skretanja za Kulu nastavi ravno, markacija kolnim putem vodi do ruševina crkve Sv. Duha. Ova kasnogotička crkva nastala je početkom 16. stoljeća, a bila je izgrađena na temeljima neke još starije crkve. Bila je obnovljena u 18. stoljeću, kad su uski srednjevjekovni prozori zamijenjeni širim baroknima, pročeljem je uzdignut drveni krovni zvonik, a cijela krovna konstrukcija prekrivena je drvenima daščicama. Kad je 1917. godine hrastovčanin Bunjan palio živicu, iskra je pala na drveni krov i zapalila ga. Suha šindra planula je u trenu, i tek nedavno počelo se raditi na restauraciji kostura tog požarom uništenog srednjevjekovnog zdanja. Prije no što su se dani skroz skratili, preko Paljevina smo hrptom odlazili do vidikovca. Gore smo srkali vrući čaj uživajući u rumenom odsjaju sunca koje je nestajalo nad zasnježenim brežuljcima Banije.

Nekoliko seoskih pasa uživalo je prateći nas obroncima snježne gore. Od svih se izdvajao bernardinac Betoven, zvani Beto. Te zime naši snježni noćni usponi četvrtkom postali su avantura koju smo radosno iščekivali tijekom tjedna. Kako su se zimski dani kratili, već u polasku smo stavljali čeone lampe. Sve češće birali smo kraću ali strmiju stazu preko Kule. U vedrim noćima punog mjeseca vidjelo se toliko dobro da ponekad nismo niti palili čeone lampe. Nebo posuto zvijezdama ljeskalo se u kristalima zaleđenog snijega. Ponekad je izgledalo kao da hodamo po zvijezdama. U tim čarobnim trenutcima hodali smo u tišini, puštajući srne da nam pretrčavaju stazu. Dolaskom proljeća dani su postajali duži i snijeg se počeo topiti. Dok smo u proljetnim sutonima lovili krijesnice visoko nad prvim svjetlima Petrinje, prestala sam mariti za blatnjave pute. Hrastovička gora svojom ljupkošću i ljepotom privukla je prve planinare još davne 1874. godine, ubrzo nakon osnivanja Hrvatskog planinarskog društva. Nedaleko od vrha obraslog šumom pitomog kestena, nalazilo se Pecko jezero koje je počelo mamiti sve veći broj izletnika i pionira hrvatskog planinarstva. Kad je 1922. godine osnovana Podružnica “Zrin” Hrvatskog planinarskog društva, pioniri petrinjskog planinarstva pod vodstvom Matije Filjka započeli su s uređivanjem staza do Peckog jezera i vrha gore. Na vrhu se nalazio trigonometrijski geodetski stup kojeg su još 1864. godine podigle krajiške vlasti. Oko njega je 1926. godine izgrađen vidikovac koji je prvo bio visok 9 metara, a kad ga je desetak godina kasnije drveće nadvisilo, bio je nadograđen do 16 metara visine. Uz vidikovac planinari iz Petrinje 1938. godine otvorili su i planinarsku kuću, koju su radi velike posjećenosti već sljedeće godine proširili.

Tijekom Drugog svjetskog rata Pecko jezero je presušilo, vjerojatno kao posljedica granatiranja. Krajem rata uništen je i vidikovac, zajedno s geodetskom piramidom. Planinarska kuća bila je opustošena, a njena drvena građa iskorištena u gradnji drugih kuća u obližnjim selima. Tako je Hrastovička gora nakon Drugog svjetskog rata izgubila dobar dio svoje atraktivnosti. Na vrhu tada zapuštene gore, I962. godine JNA je izgradila novu geodetsku piramidu. Oko nje je dvadesetak godina kasnije ponovo izgrađen drveni šesnaestmetarski vidikovac. Tek nakon Domovinskog rata, 2007. godine izgradnjom novog planinarskog doma počeo se ostvarivati san petrinjskih planinara. Izgrađen u stilu tradicionalne ruralne banijske arhitekture, dom "Matija Filjak" jedan je od najljepših planinarskih domova u Hrvatskoj. Za vrijeme planinarske kestenijade sada već tradicionalno ugošćuje planinare iz svih krajeva zemlje, a brojna nepca željna gastronomskog užitka redovito ga posjećuju i kad su u pitanju takmičenja u kulinarskim umijećima pripremanja kotlića. Izgradnjom metalnog vidikovca oko trigonometrijskog stupa 2019. godine, san petrinjskih planinara bio je u potpunosti ostvaren. Do vrha Hrastovice s prijateljima sam se popela i u posljednjim satima 2019. godine. Kad smo penjući se stazom preko Sv. Duha, kroz gustu šumu pitomog kestena ugledali upaljeno svjetlo na prozoru doma, osjećali smo se kao u kakvoj zimskoj bajci. Dim iz dimnjaka pozivao je da uđemo unutra, i pored peći ugrijemo prozeble ruke. Dok su kazaljke otkucavale ponoć, nazdravljali smo na novom vidikovcu, visoko nad krošnjama kestenja. Bilo je lijepo prvi sat 2020. godine provesti na omiljenoj gori, među dragim prijateljima. Daleko od pucnjave i buke, poželjeli smo jedni drugima zdravlje i puno novih ispenjanih planina. Imali smo snove od kojih smo gradili planove i jedva čekali da ih pretočimo u stvarnost.

Koji mjesec kasnije, s pandemijom korone, postalo je jasno da ćemo snovane avanure morati odgoditi za neko drugo vrijeme. Potpunim zatvaranjem županija, Hrastovica je ostala jedino dostupno utočište divljine. Ljudi su se u strahu izolirali, pa sam sve češće na njene obronke odlazila sama. Ponekad bi me pratio bernardinac Beto, pseća ikona Hrastovice. Beto je obožavao djecu. Kad god bi u selo pristigla pokoja rijetka grupica planinara s djecom, Beto ih je obavezno vodio do vrha. Kad nije bilo djece, i ja sam mu bila dobro društvo. Radosno bi mi dotrčao u susret i nježno me gurkao svojom velikom glavom. Ako bih zanemarila poziv na maženje, obavijao bi svoj dugi trup oko mene, poput mačke, sve dok ne bih popustila i bar malo ga podragala. Dok smo prolazili poljima prema šumskoj stazi, ljudi s traktora bi ga pozdravljali oslovljavajući ga imenom, a Beto im je radosno odzdravljao s "vau-vau", mašući repom. Jednog jutra, krenula sam do vrha preko Kule. Bete nije bilo, no na makadamu sam dobila društvo. Pratilo me jedno malo razigrano crno-bijelo štene. Kad god bih se okrenula unatrag, maleno pahuljasto klupko stajalo je desetak metara iza mene i pravilo se da nema ništa sa mnom, da me ne prati. Hodala sam šutke, smijuljeći se u sebi. Kad sam došla do sajle na velikoj strmini i popela se kojih desetak metara više, štene me je gledalo odozdo. "Što je mali, hoćeš se znati sam vratiti kući?", obratila sam mu se odozgo, sigurna da je premali da bi savladao okomitu strminu. No maleni je prihvatio izazov i u nekoliko skokova popeo se do mene. Bio je to početak jednog predivnog prijateljstva. Malo crno-bijelo klupko prilično brzo transformiralo se u predivnog Border kolija, Tora. Pri svakom dolasku na Hrastovicu, Tor bi me u selu čekao pred svojim dvorištem. Kad bi me opazio, ispuštao je piskutavo pjevne zvukove radosti i svaki put me pokušavao oboriti na tlo. U tim je pokušajima bio vrlo uporan i dosljedan. Ako mu to ne bi pošlo za rukom od prve, dok je još bio manji, prvo bi uzeo zalet od desetak metara i onda skočio na mene. Kad bi me prevalio na tlo, slijedilo je lizanje po licu uz raspjevanu ciku. A onda bi legao do mene prevrnuvši se na leđa i čekao svoju turu maženja. I tako svaki put. S vremenom sam naučila da su stvari puno jednostavnije ako se odmah na početku predam i spustim na tlo.

Jedne nedjelje u jutro prolazila sam pored Torovog dvorišta, ali nije ga bilo unutra. Sasvim sam smetnula s uma da je vjerojatno otišao na misu, koja se radi korone služila na otvorenom. Kad sam se približila skupini koja je slušala propovjed ispred crkve, Tor me odmah uočio i jurnuo obaviti naš ritual pozdravljanja. S njim je bio i Koko, župnikov ljubimac. Obojica su skočila na mene i oborila me cikčući od radosti. Ljudi su preneraženo promatrali kako padam na zemlju, vjerujući da sam napadnuta. Trebalo im je vremena da shvate kako se radi o bezazlenoj igri. Svo troje pognutih smo glava prošli pored župnika komu smo prekinuli propovjed. Nakon zajedničkih planinarenja Tor bi me odveo do svog dvorišta, pa sam tako upoznala i njegovu ljudsku obitelj: mamu, tatu, tri predivna dječaka i baku. Pokazao mi je i svoje ovce, na koje je bio naročito ponosan. Ponekad smo Tor i ja planinarili sami, a ponekad bi nam se pridružili moji prijatelji, ili pak Beto, Koko i još seoskih pasa. Dolaskom toplijih dana, na Hrastovičku goru stigli su i migranti. U šumi su uz staze mjestimično bili vidljivi njihovi tragovi logorovanja i hrpe odbačene odjeće. Jedan izmoren izgladnjeli dvojac čak se spustio u selo i dobrovoljno predao policiji. No bio je to tek trik, jer radilo se o dvojici vodiča koji su prošvercali jednu grupu ljudi u Sloveniju, pa su predajom dobili besplatnan prijevoz natrag u Bosnu, koja im je i bila ciljano odredište. Tamo ih je već čekala nova grupa ljudi koju je opet trebalo prebaciti preko Hrvatske. Uzevši u obzir mogućnost susreta s migrantima usred šume, bilo mi je drago da me prati čopor seoskih pasa. S njima sam se osjećala sigurnom. U našem čoporu bili su dobro došli svi psi koji su se međusobno dobro slagali. Jednom se pojavio pas koji je napao Tora. Potjerala sam ga zamahnuvši štapom, i od tog trena moja družina razmahanih repova tretirala me kao vođu čopora. Pale su kiše. Zemljani puti opet su se pretvorili u kaljužu. Prije korone, nakon kišnh razdoblja odlazila sam planinariti bilo kud, samo ne na blatnjavu Hrastovicu! Sada nije bilo drugih izbora, pa sam se toplog proljetnog dana našla na raskvašenoj stazi koja se preobrazila u živo blato. Nisam ga od nikud mogla zaobići. Izula sam tenisice i progacala poljem blata bosa. Vidjevši što radim, moj se čopor raspametio od radosti. A radost su pokazivali valjajući se u kaljuži. Namjeravala sam bosa preći samo preko blatnjave zapreke, no stopalima se dopalo sljubljivanje s toplom vlažnom zemljom. Noge jednom oslobođene obuće, više nisu željele natrag u kalupe tenisica. Tabanima se svidio dodir zemlje i mekog šumskog lišća. Obuzela me neizreciva ugoda slobode. Okačila sam tenisice o ruksak i produžila dalje bosa. Blatnjavi čopor razdragano me je slijedio u stopu. Voljeli smo se zaustaviti kod vidikovca na Paljevinama. Dok bi psi jurcali livadom, ja sam uživala u pogledu na Bačugu i uspavane, gotovo skroz napuštene zaseoke Banije. Iz ruksaka bih izvadila pseće kolačiće i hranila moje četveronožne drugare planinare. Najviše su voljeli da ih hranim iz ruke. Zadovoljno bi mljackali slastice s mog dlana. Nisu jeli radi gladi. Naš ritual hranjenja bio je čin ljubavi. Kolačić po kolačić, ova igra potrajala bi dok ne bi zadovoljno polijegali oko mene.

Jednom sam se, hraneći ih, sjetila pokojne mame. I nju sam tako hranila, zalogaj po zalogaj. Polako, da se ne uguši. Radi tumora na mozgu bila je nepokretna i više nije mogla jesti sama. Nije više mogla niti govoriti. Ti naši svakodnevni dugi rituali hranjenja bili su sve što nam je ostalo. Stegnula bi mi ruku, gledajući me zahvalno, s toliko ljubavi koliko svi pjesnici svijeta ne mogu opjevati. Zajecala sam, prisjetivši se tih naših zadnjih dana. Koko mi je sjeo na bosa stopala, Beto je svoju ogromnu glavu naslonio u moje krilo, a Tor se propeo obgrlivši me prednjim šapama i nježno mi lizao suze s lica. Uskoro je postalo jasno da će ekspedicije na Atlas i Elbrus, koje su bile planirane za ljeto, radi korone morati biti odgođene. Ponekad sam vikendom odlazila u Gorski kotar, ili na Velebit i Dinaru. Dok sam uživala u netaknutoj divljini s koje sam promatrala morsku obalu, otoke, ili pak beskrajne planinske lance na sjeveru, sjetila bih se svog čopora i pomislila kako bi oni sad tu uživali. Po povratku, na Hrastovici sam im pričala gdje sam sve bila preko vikenda, što sam vidjela i kako je bilo. Postiskani oko mene, uvijek su me pozorno slušali. Voljeli su i priče o drugim psima koje sam sretala na svojim putovanjima. Pričala sam im o lutalicama s plaže na Baliju, koji su se za oseke hranili rakovima. Dok sam im opisivala kako su mi zadnjeg dana mog boravka na plaži ukrali i sakrili sandale kad sam se došla od njih oprostiti, čopor se razdragano cerekao. "Vuf-vuf" komentirali su, "to su ti napravili kako bosa ne bi mogla otići". Slušali su bez daha o psu koji je našu grupu pratio pri usponu na Etnu, i koji nas je upozorio zacviljevši i bježeći natrag par sekundi prije no što nas je poklopio oblak otrovnog sumpornog plina. Bili su zadivljeni pričom o dvije pametne kujice s Olimpa, koje stijenom vode ljude do Mitikasa i Skale, i odande ne silaze dok se pred smiraj dana i posljednji čovjek ne spusti na sigurno. A kad sam im pričala o psu koji mi se na Adamovom vrhu na Sri Lanci pridružio u promatranju izlaska sunca, ljubomorni "ko psi", brundali su kako sunce izlazi i na Hrastovici! Ljeto i ranu jesen proveli smo jurcajući planinarskim stazama. Izgleda da smo bili baš cool čopor, jer svi psi i djeca na koje bi putem naišli, željeli su nam se pridružiti.

Jednom prilikom, dok sam pred planinarskim domom sjedila bosa, pravila sam se da ne primjećujem kako me dvije mlade mame ogovaraju. Jedna je trkala drugu, uz komentar, "vidi ovu munjaru! Bosa!" Bile su toliko zaokupljene mojom osobnošću, da nisu niti primjetile kad su im se djeca izula i vrišteći razdragano jurcala oko stolova. Beto i Koko otrčali su k njima, igrati se. Tek kad sam prasnula u smijeh jer im je Koko svima redom sjedao na bose nožice, skrenule su pogled s mene, da vide čemu se to "munjara" smije. Zatečene, šutke su spustile glave. Sezona bosonogog planinarenja završila je kad su rodne krošnje pitomog kestena počele ispuštati plodove u bodljikavim košuljicama. Negdje u to doba objasnila sam čoporu da se jedno vrijeme nećemo vidjeti, jer moram na operaciju. Na zabrinuto skičanje uvjerila sam ih da to nije ništa strašno. Bila sam već na puno operacija. Doktori izrežu bubicu, i onda sam dobro. Taj sunčani dan početkom studenog ostao je zauvijek urezan u mom sjećanju. Spustili smo se u selo preko "Vodovoda" i na Mesarićevom izvoru čistili se od blata. Dopratili su me do bicikla parkiranog pored česme podno crkve. Kad sam sjela na bicikl, Tor se još jednom propeo, da me poljubi za sretan put. Krečući nizbrdo, okrenula sam se još jednom. Beto, Tor i Koko stajali su na trgiću gledajući za mnom. Kao da su već tada znali da je to bilo naše posljednje zajedničko druženje. Posljednje, kad smo svo četvero bili zajedno. 29.12.2020. probudila sam se u bolovima.

Čišćenje otpale žbuke nakon potresa od dan ranije, tek par tjedana nakon operacije, za mene je ipak bilo previše. Operacija je prošla dobro, no bilo je i loših vijesti: zračenje je u tolikoj mjeri oštetilo okolno tkivo, da ću morati na još jednu operaciju. Sedmu, otkako sam se prije sedam godina po prvi put susrela s dijagnozom karcinoma. Onaj od 6,4 zatekao me u prizemlju zgrade. Izjurila sam van, dok su oko mene zrakom letjeli komadi žbuke. Stojeći kraj bora kojeg je moja mati zasadila nakon rata, promatrala sam kako se zgrada trese i uvija poput harmonike, suprotno svim zakonima fizike. Trajalo je beskrajno dugo. Bila sam sigurna da posljednji put gledam svoj dom. Činilo se kao da je pitanje desetinke sekunde kad će se zidovi sasuti u prah. No nije to ono što me prestravilo. Bilo je jezivo slušati vrištanje ljudi zarobljenih po stanovima. Nikad prije nisam čula takve vriskove. Bili su to zvukovi primata u strahu za vlastiti život. Krikovi, genetski prenošeni s drevnih predaka, artikulirali su životinjski nagon za preživljavanjem. Kad se tlo smirilo, u zlokobnoj tišini promatrala sam zgradu koja je ipak izdržala. Ljudi su uskoro počeli izlaziti van. Srećom, nitko nije bio ozbiljnije ozlijeđen. Telefonske linije bile su prekinute. Dok moje bližnje nisam mogla dobiti telefonom, nekim čudom Goga iz Njemačke prodrla je do mene putem Whatsup-a.

Par sati kasnije stojeći pred zgradom u poluobamrlom stanju, odgovarala sam na pozive prijatelja iz cijelog svijeta. Javljali su se moreplovci s kojima sam godinama dijelila život pod bijelim jedrima Wind Spirita. Nazivali su me prijatelji s obronaka Ararata i Kilimanjara, s planina Irana, Armenije.. i iz cijele bivše Juge. Mislila sam da, jednom kad odem, nitko neće ni primjetiti. Doći u ovaj svijet bez ičeg i otići bez tragova, bio je moj prirodni odabir. No tog popodneva, 29.12.2020. shvatila sam koliko sam bogata, a da toga nisam bila niti svjesna. Uvidjela sam koliko predivnih ljudi imam u svom životu. Naučila sam da nisam otok. Da se bar zemlja nije morala tresti, rasjedi pucati, rupe se otvarati kako bih spoznala koliko sam voljena! Dok se tlo uporno treslo, nevidljive ruke pružene iz srca mog nomadskog plemena, držale su me da se ne raspadnem. Nepregledne kolone crvenih vatrogasnih vozila kretala su se put Petrinje, grada čija jezgra je nestala.

Dok sam idućih par noći spavala u autu, konstantni zvukovi sirena pružali su određenu dozu sigurnosti. Poručivali su, "tu smo, niste sami." Istovremeno, razasuti po krhotinama Banije, alpinisti i visokogorci s kojima sam do nedavno pohodila mnoge vrhove, sada su čistili ruševine. Tamo gdje nisu mogli prići vatrogasci s dizalicama i košarama, išli su oni. Skidali su dimnjake s mokrih skliskih krovova, bez odmora krpali rupe. Bez puno riječi, bez selfija i samopromocije na tuđoj nesreći. Na ulici ih nećete uočiti. Ne hodaju uokolo u uniformama HGSS-a. Predsjednik ih neće primiti u svom uredu da im uruči medalje, niti oni za to mare. A ja sam tako ponosna jer ih poznam! U najmračnijim trenutcima naše novije povijesti imala sam priliku svjedočiti kad je katastrofa iz njih izvukla ono najbolje! Dok sam počistila sve porazbijano po stanu, došlo je i vrijeme za sedmu operaciju. Nakon tjedan dana vraćala sam se s Rebra kući, u Sisak. Dok je u Zagrebu bio sasvim običan dan u kome se unatoč sivilu život normalno odvijao, negdje na granici Sisačke županije ušla sam u jednu drugu stvarnost. Snježilo je. Šume i livade obavila je gusta bjelina. Seoske kuće porušenih zabatnih zidova, odlomljenih dimnjaka i ogoljelih krovova u snježnoj tišini svjedočile su o katastrofi. Moj grad dočekao me rastrgan. Izmjenjivali su se prizori obezglavljenih austro-ugarskih kuća u središtu grada, porušenog Starog mosta, razrušene bolnice pred kojom su razapeti vojni šatori. Nakon tutnjave potresa i zavijanja sirena, vratila sam se u zlokobno tih Sisak okovan snijegom.

Zagreb je tako blizu, samo sat vremena vožnje! A iz Siska, tako je dalek! Ostao je za mnom, učmao u sigurnosti svakodnevnice u kojoj se sve uzima zdravo za gotovo. Ostao je za mnom, kao i ostatak ovom katastrofom netaknutog svijeta. Ovdje se više ne čuju sirene. Život je stao. Previše je tišine. Kad sam prvi put nakon razornih potresa otišla na Hrastovicu, selo podno gore uronjeno u bjelinu snijega djelovalo je uspavano. Dočekale su me kuće bez dimnjaka, a u dvorištima kamp prikolice. Snijeg je prekrio porušene cigle i crijepove. Tišina koju inače donose zimska snježna jutra, ovaj put djelovala je jezivo. Čak ni psi nisu lajali! Nošene vjetrom, po dvorištima su lamatale plave zastave Dinama. Došla sam do Torove kuće. Dočekao me na ulazu u prazno dvorište. Mirno mi je prišao, propeo se na zadnje noge, a prednje šape položio mi je na ramena. Dugo me gledao u tišini, lagano drhteći. Cvileći tiho, kao da je htio reći "bojao sam se da te više neću vidjeti". Maleno razigrano štene u agoniji razornih potresa preobrazilo se u odraslog psa. Prvi put u svom kratkom životu, Tor je osjetio opasnost pred kojom smo svi nemoćni. A Beto... Beto je nakon potresa nestao. Ta vijest zatekla me nespremnu. Zaboljelo me kao da se radi o najužem članu moje obitelji. Tražit ću ga dok ga ne nađem, tražit ću ga dok sam živa! U društvu Tora i Koka obišla sam hrastovičke planinarske rute.

Posljedice potresa bile su vidljive na svakom koraku. U šumi je puno popadalih stabala popriječilo staze. Drvena nadstrešnica kod vidikovca na Paljevinama opasno se nakrivila. Ispred planinarskog doma je porušen dimnjak koji je za sobom povukao dobar dio crijepa. Svi vanjski stolovi bili su isprevrtani, a geodetska piramida polomila se na nekoliko dijelova. Još ju jedino nova metalna konstrukcija vidikovca drži da se ne poruši. Na stazi preko Kule, kod sajle se odronio veliki dio stijene i u potpunosti prepriječio put. Dio gornje utvrde urušio se na stazu. Čitav je ostao jedino dio kamene konstrukcije kroz koji su stabla ugradila prirodnu armaturu. Crkva Svetog Duha, na kojoj su prije potresa restauratorski radovi bili već u poodmakloj fazi, ponovo se sasula u ruševine. Kuća Torove obitelji više nije sigurna, pa su se privremeno smjestili u jednoj drugoj kući, na početku sela. Otišla sam s Torom da ih posjetim. Pri odlasku, pokušala sam ga nagovoriti da ostane sa svojima u toj privremenoj kući. No on se uporno vraća natrag, u svoje sada napušteno dvorište. Legne pred ulazom i čeka. Čeka da svijet ponovo bude normalan. Čeka da djeca opet radosno jurcaju uokolo. Čeka Betu.

Tekst i fotografije: Edita Ciglenečki


Početna stranica

Kontakti

HPD SISAK

Ivana Meštrovića 32

44000 Sisak

HRVATSKA

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.